Zašto “Mala Marija”?

Godine 1996, anonimna žena u Rimu, nazvana "Mala Marija" (Mali Marija) je počeo da prima izraze poznate kao "Kapi svjetlosti" (Gocce di Luce), od kojih su poznati italijanski izdavači Edizioni Segno izdao 10 tomova u obliku knjige, posljednji iz 2017. godine, iako su poruke u toku. Jedini podatak koji se daje o primaocu je da je obična domaćica i majka koja živi u siromaštvu i skrovitosti. Izgovori, pripisani Isusu, uglavnom su kateheze na misnim čitanjima za taj dan, ali se ponekad dotiču vanjskih događaja. Za one koji su upoznati s katoličkom mističnom literaturom moderne ere, ton i visokostrukturan, biblijski gust sadržaj podsjećaju na dugačke pedagoške diskurse Gospodnje koji se nalaze u spisima Luise Piccarreta, Maria Valtorta ili Don Ottavio Michelini.

___________________________

Uvod u kapljice svjetlosti (Gocce di Luce) koju je napisala “Mala Marija” po nalogu njenog duhovnog upravitelja – u prijevodu s talijanskog. 

Hvaljena gospa!

Može 28, 2020

Pišem ovo pismo u poslušnosti svom duhovnom ocu, koji me je mnogo puta tražio da objasnim priču o “Kapljima svjetlosti” (Gocce di Luce), odnosno kako je sve počelo.

Koja je priča o "Kapljima svjetlosti?" Prvo pitanje koje sam sebi postavio je: „Zašto ja, Gospode? Kako ovaj duhovni fenomen dolazi u moje srce?”

U punoći vremena, došao sam da to opišem, kako mi je to moguće i kako je Božja pomoć prisutna.

Počelo je ovako. Mnogo godina prije toga, nakon, moglo bi se reći, ponovnog otkrivanja vjere, nakon perioda udaljenosti u mojoj ranoj mladosti i potom dubljeg susreta s osobom Isusa, događalo mi se da, u molitvi, pred svetim slikama , u crkvama, pored grobova svetaca, ili kada je molitva bila intenzivna, intimna, posebno dok sam razmišljao o tajnama muke Gospodnje, govor drugog bi ulazio u moje srce. To je bio i odgovor na moja pitanja i shvatio sam da to mora da dolazi iz nečega u domenu duha.

Međutim, trudio sam se da ovoj pojavi ne pridajem težinu i da je ostavim po strani, ne pridajući joj nikakvu važnost. Nakon što je trenutak prošao, pokušala sam zaboraviti i pomislila da je to autosugestija. Kasnije, međutim, pošto je to trajalo, počeo sam da razmišljam o tome, pa sam otišao da pitam sveštenika za prosvetljenje. Ali nakon što sam iznio problem, rečeno mi je da sam bolestan i da treba da idem kod specijaliste iz te oblasti, koji mi je rekao da me đavo maltretira i da su mi zato potrebni blagoslovi i egzorcizam.

I poslušao sam savete raznih sveštenika, ali nije izašlo zlo - ni iz moje psihe, ni od zloga, i opet sam sebi rekao: „Gospode, šta hoćeš od mene? Ako sve ovo nije od Tebe, uzmi to od mene.” Prosvijetljen, mislim, tada sam počeo razgovarati, razgovarati sa Isusom u Euharistiji, i rekao sam: "Ovdje u Euharistiji postoji samo Bog, i stoga nema obmane." I primajući Ga, rekao bih: "Gospode, ja ništa ne čujem. Daj mi da čujem, odgovori mi, učini da razumijem."

I tako sam se, gotovo ne sluteći toga, na sasvim prirodan način, pripremio da slušam, ostavljajući svoje srce u tišini kako bi On imao sav prostor i pažnju, i počeo sam da slušam kratke razgovore – nalik na misli koje su riječi koje se sugeriraju u srcu – misao koja govori: ono govori i ja razumijem da li je to muški ili ženski glas, da li je Isus ili ponekad Gospa, ili svetac. To je misao koja se izražava i voli.

Pričešće za pričešću, razgovori su postajali sve duži, a ja sam postajao skloniji primanju, kao dijete koje se prvo uči malim, kratkim riječima i koje, kada njihovo razumijevanje poraste, može preći na opširnije i potpunije dijaloge.

Za vrijeme svete mise, dok slušam Svetu riječ, siromašna malovjerna žena, zabrinuta, govori u meni: "Ali šta se može reći o ovoj riječi?" Ipak, na kraju čitanja, Gospod već počinje sa svojim učenjem, ali mi uvek ostavlja slobodu da Ga slušam i primam (prema svom stanju duha i da li želim da slušam svešteničku besedu), ili ne, jer možda mi je nemoguće zbog događaja ili ljudi.

Ovaj glas me nikada ne udaljava od onoga što doživljavam. Slijedi sveta misa. On govori i ja slušam, ja učestvujem. Samo za vrijeme posvećenja vlada tišina klanjanja. Dešavalo mi se – često, ali ne uvek – u zavisnosti od određenih perioda, da bi mi postalo teško da stignem do oltara, da primim Isusa, a kada vidim druge kako mirno čekaju u redu, ponekad se mučim. Borim se, obara me neka vrsta borbe i skoro pokušavam da pobegnem. Ciljna linija za primanje pričesti izgleda tako daleko; Trudim se da što je moguće više sakrijem svoju nelagodu, pocrveneo i preznojan, kao neko ko je napravio veliko osvajanje, i prinosim svoje poniženje Gospodu. Stigavši, primivši Ga, radosno Mu kažem: "Učinili smo to ponovo ovaj put." Ili, zato što mi je udaljenost tako teška — čak i ako je u pitanju samo nekoliko metara, ja Mu kažem izdaleka: "Pomozi mi, neka niko ne primijeti." Zbog toga volim intimnije mise radnim danima mnogo više od velikih slavlja usred gužve.

Koliko puta sam sebi rekao "Ne, ne danas, ostaću da sedim da ne moram da se suočavam sa tolikom nelagodom i borbom", ali onda me neko jak gurne, osećam se kao kukavica prema svojoj Ljubavi i ja idem. Čim se pričestim, nudim mu svoje namjere, a on ih prihvata i daje svoj blagoslov, a onda počinje: "Mala moja Marijo." To je kao kiša, lavina koja se slijeva na mene, potvrđujući govor koji je već bio započet tokom svete mise, produbljuje ga, pojačava.

On izliva reku u mene, koju ne mogu u potpunosti da obuzdam. Sadržaj zapisan nakon toga je vjeran tome: riječi koje se čuju su to, ali ne sve. Nisam uvijek u stanju da ih potpuno bez greške identificiram dok su mi govorili, i ne bih ih mogao zadržati u svom srcu i sjećanju, da nije bilo Božje milosti da me podrži i da ih se prisjetim.

Isus se u Euharistiji prilagođava našim mogućnostima i spoznajnim sposobnostima i ritmu liturgije, iako se Njegov govor nastavlja u srcu, čak i za vrijeme onoga što bi trebalo biti tišine zahvalnosti. Nažalost, ovo drugo je praćeno dosta ometanja, zajedničkim žamorom, mnogo ljudskih riječi, a tu su i najave svećenika koje ga prekidaju. Da biste zadržali takvo blago i ne raspršili ga, morate o njemu razmišljati u sebi cijelim putem do kuće, kako biste ga mogli vjernije prepisati, i pobjeći iz crkve, kao poslije mise sve - buku , pozdravi – ima tendenciju da zaboraviš, dok je Isus još uvijek u tvom srcu, već zaboravljen.

Bog se otkriva u tišini, a često je muka meditirati i ostati zatvoren u Njegovoj intimi dok je svuda okolo smetnja i buka, a čovjek se mora boriti, ostajući po strani, kada umjesto toga dobre duše često dolaze da te uznemiravaju neprestano, u kako bi razgovarali s vama. Kako je dobar Gospod koji u svemu tome daje pomoć i blagodati za očuvanje svoga djela, koje upravo ima za cilj da nauči da, čak i iznad zajedničke molitve i zajedništva, On koji je Bog zaljubljen u svoja stvorenja da smo svi mi , traži intimnost i zajedništvo.

pisao sam sve ovo [ove lokucije] već 25 godina, na putu kući nakon svete mise u klimavim autobusima, sjedim na stepenicama crkve i sumnjičavo gledam, skrivam se u kupaonici ili trčim kući i zaključavam se u svojoj sobi, daleko od hitnih zahtjeva porodica uporno kuca, tražeći moje usluge i večeru.

Rekao sam sebi hiljadu puta: "Ali zašto ja, Gospode? Ti dobro znaš da ja nisam svetac." Kad čitam priče nekih svetaca, naježim se i kažem: "Kakav je jaz između mene i njih!" Nisam ni bolji ni gori od drugih, ja sam samo obična osoba na kojoj ne biste primijetili ništa drugačije da me pogledate. Nisam ni za ovo. Nisam proučavao ništa o takvim stvarima osim malog katekizma koji sam imao kao dijete. Nemam [poseban] znači: samo pišem, niti koristim niti imam kompjutere; do sada nisam imao čak ni mobilni telefon ili bilo šta, moglo bi se reći, tehnološko. Čitao sam o tome šta se objavljuje, ali samo onako kako mi je javio moj duhovni otac.

Postoje duše koje su ljepše, požrtvovnije i koje imaju veće zasluge – svete duše. Imam mnogo grešaka. I dalje se žalim kada stvari ne idu kako bih želio.

Zašto ja? Mislim da je to baš zato što sam niko. Svijet me ne vidi. Nemam šta da iznesem, čak ni vrline i zasluge, što znači da samo Bog može da me izdvoji i uzdigne. Ko bi mogao pisati takve stvari u tolikim količinama? Ja sam samo siromašna i neuka osoba. Bila sam samo domaćica i mislim da Bog želi reći meni i svima: "Ne dolazim zbog onih koji su već sveci, nego dolazim zbog jadnih grešnika - ograničenih, slabih, ali voljenih." On ne dolazi meni i vama zato što smo zaslužni, već zato što smo u potrebi, a meni među mnogima koji primam druge karizme daje jednu u kojoj dolazi da kaže: „Ovaj dar vam dajem da bi da kažem da bih to želio učiniti sa svakim od vas."

Ovo [njene riječi] nazivam dnevnikom, koji počinje 1996. godine u prvim godinama “Kapi svjetlosti”, s Gospodinom koji je pokrenuo govor o jedinstvu i prijateljstvu, ali onaj koji On želi ponuditi svima. On nas poziva na susret, da uspostavimo vezu, za [On i] da upoznamo jedni druge kako bismo komunicirali kroz uzajamno učešće, što znači da smo u fuziji, ljubavnoj intimnosti.

Dijalozi se ponavljaju, baš kao što se ljubav koja se ne umara ponavlja i voli reći: "Volim te". To znači razumjeti kako On, ulaskom u kontakt jedan na jedan, želi osvojiti vaše srce, a kada se ono osvoji, postoji vječno vjenčanje. Ako se ovaj susret ne dogodi prvi, ako nema prethodnog slušanja, onda nema ni pridržavanja njegovog učenja. Nakon toga, stvari idu od "ti" [jednina] za tebe" [množina], jer se [više] djece rađa iz odnosa pune ljubavi, koja moraju iskusiti isto poznatost da bi učestvovala.

I nastavlja da poučava, ispitujući Jevanđelje i obogaćujući ga, jer, kako kaže, božanska mudrost je beskonačna, kao i Njegovo znanje. Ono što mi Isus dolazi reći je za sve: On to govori i vama, a svaka osoba je “mala Marija”. Ako skupimo toliko i tolike kapi svjetlosti, njima obasjavamo svoju dušu.

Ono što mi se predstavlja je zaista Bog koji je uskrsnuo i pobjednik, ali još uvijek ovdje razapet, Bog kojeg maltretiraju i ne vole kako bi on želio da bude, posebno od svoje Crkve, i zato se posebno obraća sveštenicima , kako bi stekle tu bliskost sa Gospodom i ponovo otkrile iskustvo Gospinog majčinstva.

Oni će postati ne samo sveci, već i generatori duša, pravi očevi bezbrojne djece u Duhu, kako bi donijeli novo rođenje u Crkvu suobličenu božanskom Srcu Isusovu i Bezgrešnom Srcu Marijinu, kako oni žele.

„Kapi svjetlosti“—još jedan veliki dar milosti s neba, od Boga koji se ne umara razgovarati s čovjekom. Nemojte ga trošiti i nemojte jednostavno reći: "O kako su lijepe ove riječi", ostavljajući ih zaboravljene i neproživljene. Ovo je Njegov dar, ali - oprostite moj ponos - unutar njega, ujedinjena i ulivena, nije samo radost primam ga za dobro koje može doneti: i to je zapisano krvlju žrtve mog života. Često se borim jer prvo uđem u krizu, padam u senku i tlačenje od strane neprijatelja, a ponekad verujem da je to je njegova obmana, a ja se mučim tražeći oprost od Gospoda što sam sebi dozvolio da pišem takve stvari.I da nemam sveštenika koji bi mi dali svjetlo i potvrdu, ne bih nastavio.Ono što me tješi je poslušnost koja me oslobađa; Radim to kao uslugu.Ako se od mene traži da nastavim,slušaću i pisati,ako se traži da prestanem,prestao bih.Nemam motiva osim slave Božije i dobra moje braće i sestara.

Ovaj poklon košta nesporazume i odustajanje od onih od kojih se očekuje naklonost i podrška, upravo zato što su nečiji voljeni, bilo da dele istu veru ili ne. Kad biste samo znali šta se oslobađa kod kuće, često u sprezi sa publikacijama "Kapi svjetlosti." Tokom svakog mjeseca, svih ovih godina, cijena je bila gorka, a opet voljena samoća. Da sam [samo] bio sposoban da stojim pored Isusa u ovom stanju, da skupljam ove kapi Njegovog znoja i krvi u Getsemaniju, vrijedim vrlo malo, zbog čega žalim. Pomozite mi da Mu pravim društvo.

Uvijek kažem da svako od nas ima svoje mjesto na Isusovom životnom putu. Neki u Njegovom svetom djetinjstvu, neki u djelu Njegove mladosti, neki u Njegovoj propovijedi, s Njim u brizi i liječenju bolesnika, neki razapeti u krevetu. Moje malo mjesto je u vrtu, pored Njega koji me održava, i dok sam se nekada demoralisao, posebno čitajući neke pripovijesti iz života svetaca, koji su me ostavljali zadivljenim ali i uplašenim takvim veličinama i savršenstvima, sada sam recite: "Nismo svi rođeni da budemo brodovi ili brodovi za krstarenje. Postoje i mali čamci." Nebeski Otac ih takođe vidi. Ja sam mali čamac i ne mislim da mogu biti ništa drugo, ali čak i čamci plove i plove Božjim morem, a i oni se moraju suočiti s tim, bilo da je mirno ili da li su bijesni valovi, i napraviti isti prelaz; ali sve lađe, bilo male ili velike, upućuju se u istu luku svetosti.

Nadam se da će ovo donijeti dobro vašoj duši, i grlim vas s puno ljubavi u Isusu i Mariji. Molim se za vas: molite se za mene.

Little Mary