Sveto pismo – Anti-jevanđelje – Odbrojavanje do Kraljevstva

Postoji izrazita razlika između trenutnih postsinodalnih ishoda u odnosu na pontifikat svetog Ivana Pavla II, čiji spomen danas obilježavamo. Upravo je ovaj veliki svetac, koji je skenirajući horizont čovečanstva 1976. godine, proročki izjavio nad Crkvom:

Sada smo suočeni sa konačnom konfrontacijom između Crkve i anti-Crkve, Evanđelja protiv antijevanđelja, Hrista protiv anti-Hrista... To je suđenje... 2,000 godina kulture i hrišćanske civilizacije, sa svim njegove posljedice po ljudsko dostojanstvo, individualna prava, ljudska prava i prava nacija. - kardinal Karol Wojtyla (JOHN PAUL II), na Euharistijskom kongresu, Philadelphia, PA; 13. avgusta 1976; usp. Katolička Online (Gore riječi potvrdio je đakon Keith Fournier koji je bio prisutan tog dana.)

I tako je: danas smo svjedoci pojave lažnog jevanđelja, propagiranog ništa manje od biskupi i kardinali koji otvoreno protivreče katoličkom učenju.^[1]npr. OVDJE i OVDJE Iza njihovih sofistika stoji jedan Ant-Mercy — lažno saosećanje koje opravdava i čak slavi greh pod lažnim vrlinama „tolerancije“ i „inkluzivnosti“. Naprotiv, autentično jevanđelje se naziva „dobra vijest“ precizno jer nas ne ostavlja u lancima grijeha, već nam pruža sredstvo da postanemo novo stvorenje u Kristu: onaj koji je oslobođen moći tame, tjelesnih strasti i prokletstva pakla. Zauzvrat, duša koja kaje se od greha je prožet milošću posvećenja, ispunjen je Svetim Duhom i osnažen da učestvuje u Božanskoj prirodi. Kao što smo čuli da sv. Pavle najavljuje u ovoj prošlosti Prvo misno čitanje u ponedjeljak:

Svi smo mi nekada živjeli među njima u željama svoga tijela, slijedeći želje tijela i nagone, i po prirodi smo bili djeca gnjeva, kao i ostali. Ali Bog, koji je bogat milosrđem, zbog velike ljubavi koju je imao prema nama, čak i kada smo bili mrtvi u svojim prijestupima, oživio nas sa Hristom (blagodašću si spašen), podigao nas sa sobom i posadio nas sa sobom na nebesima u Hristu Isusu... (usp. Ef 2-1)

U Postsinodalna apostolska pobudnica, Sveti Ivan Pavle II još jednom je potvrdio 2000 godina Tradicije i jasno učenje Svetog pisma o potrebi obraćenja i pokajanja — tj. „samospoznaja“ — da ne bismo bili prevareni i time sami sebe osudili:^[2]cf. 2. Sol 2: 10-11

Po riječima svetog Jovana apostola: „Ako kažemo da nemamo grijeha, sami sebe varamo, a istine nema u nama. Ako priznamo svoje grijehe, on je vjeran i pravedan i oprostiće nam grijehe.” Napisane u samo zoru Crkve, ove nadahnute riječi bolje od bilo kojeg drugog ljudskog izraza uvode temu grijeha, koja je usko povezana s pomirenjem. Ove riječi predstavljaju pitanje grijeha u njegovoj ljudskoj dimenziji: grijeh kao sastavni dio istine o čovjeku. Ali oni odmah povezuju ljudsku dimenziju s njenom božanskom dimenzijom, gdje se grijehu suprotstavlja istina božanske ljubavi, koja je pravedna, velikodušna i vjerna, i koja se prije svega otkriva u oproštenju i otkupljenju. Tako i sveti Jovan piše nešto dalje o tome da “kakve god optužbe (naša savest) podignu protiv nas, Bog je veći od naše savjesti”.

Priznati svoj grijeh, zaista - prodirući još dublje u razmatranje vlastite ličnosti - prepoznati biti grešnik, sposoban za grijeh i sklon počiniti grijeh, suštinski je prvi korak u povratku Bogu. Na primjer, ovo je iskustvo Davida, koji „učinivši ono što je zlo u očima Gospodnjim“ i ukoren od proroka Natana, uzvikuje: „Jer znam prijestupe svoje, i grijeh je moj uvijek preda mnom. Tebi samome sagriješih i učinih što je zlo u tvojim očima.” Slično tome, sam Isus stavlja sljedeće značajne riječi na usne i u srce izgubljenog sina: “Oče, sagriješih nebu i pred tobom.”

U stvari, pomirenje s Bogom pretpostavlja i uključuje svjesno i odlučno odvajanje od grijeha u koji je pao. Ono pretpostavlja i uključuje, dakle, činjenje pokore u punom smislu izraza: pokajanje, pokazivanje ovog pokajanja, usvajanje stvarnog stava pokajanja – što je stav osobe koja kreće na put povratka Ocu. Ovo je opći zakon i zakon kojeg svaki pojedinac mora slijediti u svojoj konkretnoj situaciji. Jer nije moguće baviti se grijehom i obraćenjem samo apstraktno.

U konkretnim okolnostima grešnog čovječanstva, u kojima nema obraćenja bez priznanja vlastitog grijeha, crkvena služba pomirenja intervenira u svakom pojedinačnom slučaju s preciznom pokorničkom svrhom. Odnosno, crkvena služba interveniše kako bi osobu dovela do “spoznaje sebe” – po riječima svete Katarine Sijenske – do odbacivanja zla, do ponovnog uspostavljanja prijateljstva s Bogom, do novog unutrašnjeg uređenja, do svježeg crkvenog preobraćenja. Zaista, čak i izvan granica Crkve i zajednice vjernika, poruka i služba pokore upućena je svim muškarcima i ženama, jer je svima potrebno obraćenje i pomirenje. —„Pomirenje i pokora“, br. 13; vatican.va

—Mark Mallett je autor knjige Riječ sada, Završna konfrontacija, i suosnivač Countdown to the Kingdom